Počeci projekta
Projekt je nazvan Zdravi grad, jer se procjenjuje da će do kraja dvadesetih godina idućeg stoljeća čak dvije trećine čovječanstva živjeti u gradovima. U početku je zamišljeno da projekt traje pet godina i obuhvati 35 gradova u Europi, unutar kojih će se provjeravati mogućnosti utjecaja građana na proces donošenja i provođenja rješenja koja imaju neposredan utjecaj na zdravlje pojedinca i zajednice u cjelini. Među odabranim, europskim gradovima bio je i Zagreb, pa su tako Zagreb, Hrvatska i područje bivše Jugoslavije bili uključeni u same početke provođenja projekta. Vrlo brzo, posebno nakon Međunarodne konferencije zdravih gradova, održane 1988. godine u Zagrebu, u projekt su se u Jugoslaviji uključili i drugi gradovi, uglavnom u Sloveniji, Vojvodini i Hrvatskoj. Godine 1990. je odlučeno da će se formirati Mreža zdravih gradova koja će obuhvatiti sve do tada uključene urbane cjeline.

Osnivanje nacionalnih Mreža zdravih gradova
Raspored bivše Jugoslavije doveo je, između ostaloga, početkom 1992. do nastanka nacionalnih Mreža zdravih gradova Hrvatske i Slovenije. U svijetu je, u međuvremenu, pokret Zdravi grad sve više jačao pa je, na kraju razdoblja od prvih pet godina, ustanovljeno da je ovom pokretu pristupilo oko 600 gradova širom Europe. Zbog toga je odlučeno da će se projekt nastaviti i idućih pet godina, zadržavajući odabranih 35 gradova kao projektne, ali uzimajući u obzir njegovo širenje na dvadesetak puta veći broj gradskih zajednica.

Zbog velikog interesa projekt se stalno nastavlja
U idućih pet godina, dakle do ljeta 1998.,svjetski pokret Zdravi grad obuhvatio je oko 3.000 gradova, doslovno širom svijeta. Tako je primjerice u Japanu već 96 zdravih gradova, u Meksiku oko 600, a u SAD gotovo 1.000. Na međunarodnoj konferenciji zdravih gradova, održanoj koncem lipnja 1998. u Ateni, odlučeno je da se projekt produži i na treću fazu, tj. Na još pet godina.

Zdravi gradovi u Hrvatskoj
Sredinom 2000. u Hrvatskoj mreži zdravih gradova bilo je uključeno četrdesetak gradova, a mreža se stalno širi. Od nedavno su članovi Hrvatske mreže zdravih gradova i Županija istarska te Županija primorsko- goranska. Iako se pokret formalno i dalje zove Zdravi grad njegovim članovima, dakle, mogu postati i manje administrativne cjeline, poput općina i manjih naselja, specifične sredine poput otoka te veće upravne i samoupravne zajednice kakve su županije.

Svatko određuje i rješava svoje glavne probleme
Svaki grad, općina, otok ili županija, prihvaćanjem projekta Zdravi grad, samostalno pronalazi dominantne probleme svoje sredine i uspostavlja posebne programe za njihovo rješavanje. Tako se u Poreču ili Splitu, uz ostalo, naročito bave borbom protiv bolesti ovisnosti kod mladih, u Osijeku različitim oblicima pomoći invalidima Domovinskog rata ili pretvaranjem ilegalnih smetlišta u rekreativne zone, u Koprivnici analizama prisutnosti teških metala u tlu, a na Korčuli edukativnim emisijama o ekologiji koje na lokalnom radiju uređuju i vode učenici osnovne škole.
Neki su gradski projekti vezani uz gradska poglavarstva, drugi su organizirani kao udruge građana ili fondovi. To je dobar način jačanja utjecaja pojedinca ili organizirane grupe građana na stanje u npr. Javnome zdravstvu, održivom razvoju, zaštiti okoliša ili pojedinoj interesnoj grupi( najmlađih, osoba s posebnim potrebama, građana treće životne dobi i drugih). Tada se koncipira jedan ili više projekata koji će pomoći u promjeni zatečenoga stanja. Pokušava se vlastitim angažmanom nametnuti zajednici kao cjelini kako bi ju se navelo da i sama prepozna problem i uoči moguće rješenje. Od gradskoga vijeća i gradskoga poglavarstva(općinskog, otočnog, županijskog), očekuje se zatim i formalno prihvaćanje projekta, pristupanje pokretu i u Hrvatskoj mreži zdravih gradova, imenovanje gradskoga( općinskog, otočnog, županijskog) koordinatora te pomoći pri realizaciji zacrtanih programa.,

Design by Ture ©